Vaši sustavi rade. Samo ne razgovaraju međusobno

Zašto se to događa svima

Nitko ne bira imati izolirane sustave. To se događa nakupljanjem. Fakturiranje se kupi jer je bilo obvezno, CRM jer je prodajni tim narastao, internetska trgovina jer se ukazala prilika, a alat za e-mail jer ga je voditelj marketinga već poznavao. Svaka je odluka sama za sebe bila razumna.

Ono što nikada nije imalo vlasnika jest prostor između njih. A budući da je taj prostor netko morao popuniti, popunili su ga ljudi, ručno, a da nitko nikada nije odlučio da će tako biti.

Pitanje koje postavljamo prvo

Prije nego što išta povežemo: što je izvor istine za svaku vrstu informacije?

Ako klijent promijeni adresu, gdje se ta promjena mora unijeti da bi vrijedila? Ako je odgovor „ovisi“ ili „u svima“, integracija se još ne može izgraditi jer nema načina za rješavanje sukoba. Odlučiti o tome je naporno, izaziva rasprave i čini razliku između integracije koja izdrži i one koja neprestano stvara duplikate.

Kako povezujemo

Putem događaja, kad god je moguće. Kad se u jednom sustavu nešto dogodi, on to javi i informacija odmah ide dalje. Brže je i troši manje.

Periodičnom sinkronizacijom, kad događaja nema. Svakih pet minuta, svakih sat vremena, jednom dnevno. Bira se prema stvarnoj hitnosti, a ne prema onome što se čini boljim.

S ponovnom obradom, uvijek. Servisi padaju, veze se prekidaju, odgovor predugo traje. Sve što postavimo s time računa i pokušava ponovno, uz sve dulje čekanje, te obavještava osobu kad odustane.

Najčešći slučaj: web-stranica koja ne razgovara s ostatkom

Primjer koji se najčešće pojavljuje ujedno je i najskuplji po izgubljenim prilikama. Netko ispuni obrazac na web-stranici. Trebalo bi se dogoditi ovo: stvoren zapis, trenutačna obavijest onome tko odgovara, zakazano daljnje praćenje i mjerenje.

Obično se dogodi da e-mail stigne u zajednički sandučić. Ako ga prava osoba ne vidi, nitko drugi ne zna da je postojao. Zato web-stranice i prikupljanje upita tretiramo kao ono što u praksi jesu, pitanje integracije.